Monolozi i Recitacije

U jednom trenutku, izgleda, svakom autoru (bilo cega) na um padne (ne)opravdanost onoga sto radi. Tako eto i ja ovih dana razmisljam o svom blogu. Razmisljanja su veoma sirokog spektra i krecu se izmedju dva krajnje radikalna stava. Jedan je da nastavim pisati kojekakve gluparije cisto da narod ima sta citati, bez obzira na ocitu neopravdanost, pogubnost i beskorisnost takvog bloga po moju mi malenkost. Drugi je AMpak da zavrsim s pisanjem bloga i uz to izbrisem sve do sada napisano. Posto nikada nisam bio za radikalne poteze, rjesenje sam pokusao pronaci u necemu izmedju.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih ne zelim dalje pisati blog. Kao prvo, meni najvaznije, od bloga nemam nikakve ni idejne ni materijalne koristi. Ako nesto imam, onda je to steta, oduzimanje vremena koje bih vjerovatno mogao utrositi na nesto produktivnije. Kao drugo, nema se Bog zna sta ni pisati. Prema vecini komentara koje dobijam najbolji moji postovi su oni kad kritikujem, ili kad nekog napadam. Ni jedno od ovog dvoga nije plemenita radnja, tako da i to ne opravdava moj blog. Trece, blog, osobito pozitivni komentari koje dobijam, stete meni kao licnosti. Egoizam je najgora ljudska bolest, i prva stvar koju u svojim dovama pomenem je spas od egoizma. Posto takvi pozitivni komentari doprinose povecanju mog ega, jacaju moj nefs, blog je i na takav nacin poceo da mi smeta. Znam, mogu se kometari i ukinuti, al’ zasto onda da objavljujem na internetu ono sto napisem. Evo neka ovo bude zadnji razlog ovdje naveden (madan sam siguran da ih je bilo jos kada sam neki dan o njima razmisljao), trenutno jedina stvar koju osjecam je sreca. Ispunjen sam necim sto bih pozelio svakom insanu. Volim. Ozenio sam zenu o kojoj sam se bojao cak i sanjati, misleci da bih time zahtijevao previse. Nasao sam nesto sto malo ljudi u zivotu nadje, i uzivam u tome. A koga to sad zanima kako sam ja sretan i zadovoljan. Nije to zanimljivo. Pa po Bogu brate, romantizam je davno izHlapio, sta ja sad imam tu prosipati neke fazone. Zato mi ne treba blog, ne treba mi fikitivni lik kome cu se obracati. Sad imam nju, sad imam sve. Sve sto imam za reci, mogu reci njoj.

Da ne bude da iznakiljah blog bezze, ima on dosta pozitivnih stvari. Javljali su mi se ljudi koji su kroz ovaj medij upoznali drugacijeg mene, koji su bili zadovoljni onim sto citaju. Bilo je trenutaka kad mi je blog bio jedini prijatelj kome se mogu obratiti, a da ne mislim da ce biti pricanje vjetru. Ipak sam znao da ce to doprijeti do nekog insana, do zive duse. Onda, citav ovaj projekat gracanica.net, gracanica.org, pokrenut zahvaljujuci Bakiru i Senadu, pruzio mi je priliku da se na kakav-takav nacin izrazim. Omoguceno mi je da i ja “koju” kazem, koliko god ta “koja” bila ponekad banalna i prosta. Naravno, nastavicu ja ucestvovati na forumu (koliko god mi se ne svidjalo ono u sto se pretvorio zadnjih dana) i pokusacu doprinijeti svemu za sto mislim da pomaze ljudima i doprinosi nasoj zajednici.

Znaci, rjesenje bi glasilo otprilike ovako: Blog se ovdje zavrsava. Necu reci zauvijek, jer ko zna, mozda nekada ponovo osjetim potrebu da pisem, ili da imam nesto reci. Mozda blog nekada postane i obrazovnog karaktera, sto naravno zavisi od slijeda dogadjaja u mom zivotu. Mozda nekome drugom dam ovlasti da ga koristi, da vam mozda isprica nesto o meni, da zapocne neko novo poglavlje. Ko zna, zivot je cudna biljka.

Naravno, necu brisati dosadasnji sadrzaj bloga. Neka stoji tu, kao uspomena na jedan period mog zivota, kao svjedok kroz koliko stvari, dozivljaja, razlicitih stanja uma prodje jedan obican covjek u kratkom vremenskom periodu.

Hvala svima na citanju i podrsci i iskreno izvinjenje svima koje sam na bilo koji nacin uvrijedio. Ostajte mi zdravo…

(pisano 21. Januara 2008.)

Htio sam poceti sa “Dok su oblaci ispod nas nekuda hitrili…”, pa skontah da se mi ustvari krecemo dosta brze iznad oblaka. Ode mi koncepcija u startu. Ipak nastavljam. Upravo smo prosli ona ostrva na sjeverozapadu Skotske, kojima se ne mogu sjetiti imena, a u trenutku kad ovo prekucavam na blog mrsko mi ih traziti na mapi. Ova Amerikanka do mene sad sigurno konta sta mi bi, gledam film nemigajuci, a onda odjednom pogledam kroz prozor, vadim olovku i papir i pocinjem pisati.

Na ekranu ispred mene igra “Martian Child”, film sa John Cusack-om, o djetetu koje misli da je s Marsa. I tako mi pogled s filma ode kroz avionsko okno, ugledah oblake ispod sebe, tamnoplavo nebo sa crvenkastom linijom koja bi se, da smo na zemlji, zvala horizont. Uskoro ce mrak. Iako pratimo Sunce nedozvoljavajuci mu da nas ostavi u mraku, ipak se zemlja nesto brze krece od nas.

I onda, tamo negdje na oblacima koji cine moj trenutni, “nebeski” horizont ugledah tebe. Ides po plocniku zagrebackog aerodroma, bas onakva kakvu sam te juce zadnji put vidio. Sive cizme, farmerke, rozi dzemper, raspustena kosa…

Sa suzama u ocima me pitas: “Je l’ to moras ici?”. Tada su me samo bili pogresno prozvali, ali par sati kasnije otisla si ti. Danas evo odoh i ja. Nije da moram, al’ idem misleci da cemo ovako imati bolju buducnost.

Izdrzacemo mi ovo sreco, ako Bog da… Voljecu te vjecno…

Da ne bih sad za svaki ovaj praznik posebno pisao post, ovdje iznosim sve. Dakle,

Bajram Mubarek Olsun ( deveti bez kuce )

Sretan Bozic

Sretna Nova Godina

Sretan Bozic (drugi)

Eto me Bosno za 4 dana ako Bog da…

i to u velikim kolicinama. S prozora moje sobe:

Stihove nizem k’o jagode divlje

onomad na slamku neznane travke

Ipak su rime od jagoda zivlje

a ljubavne niti jace od slamke…

Pusi se iz cajnika na el. stednjaku pored mene. Pada snijeg. Gledam kroz prozor kako se pahulje takmice u tome koja ce kasnije dodirnuti tlo. Sve se nesto neckaju, lelujaju lijevo-desno, dok ne dodje ono neizbjezno - utapanje u moru drugih, sasvim obicnih. Jedan dio moje paznje odnosi razgovor koji vode cimeri. U kuhinji smo, pijemo caj. Tema razgovora je rat. Dva Turcina i Kazahstanac pricaju o strahotama rata. Pricaju o Iraku, o Afganistanu, o Darfuru. Kao one pahulje, i oni se takmice, ali u tome ko ce vise reci o ratu, ko vise zna kako zaista rat izgleda. Iako se slazu da je rat strasan, otvoreno izjavljuju da Turska treba da udje u sjeverni Irak, sto bi znacilo jos jedan rat.

Kada im je vec ponestalo prica, anegdota i opisa svega sto rat cini, i kada su me uspjeli u potpunosti odvojiti od mojih pahulja krenuse da ustanu, ostavljajuci na stolu mrve hljeba kojeg su malo prije jeli. “Drugovi”, rekoh, “vidite li ove silne mrve hljeba sto ih ostavljate i odoste se izlezavati u svojim krevetima?”, a oni me tek tada primijetise. Toliko ih je bio obuzeo njihov zivi razgovor. “Vidimo”, rekose i postidjeni pocese da ciste uz razne glupe izgovore koje sam morao prekinuti: “U ratu sam mjesecima molio Allaha da opet u ustima osjetim okus “pravog” hljeba… I nemate vi pojma sta je rat!”.

Usljedila su duboka izvinjenja, a ja vec nista nisam cuo. Jedna se zalutala pahulja upravo bila zalijepila za prozor, posmatrala me, i polahko nestajala, ubijana toplotom nase kuhinje. Ipak, znao sam da umire ponosno, uspjevsi se ne utopiti u moru drugih, obicnih…

Iz cajnika se jos uvijek pusilo…

Kren’o ja preksinoc da uzmem hljeb u obliznjem supermarketu. I sve normala, “podmijerio” se, sjedamo u auto cimer i ja. Krecem sa parkinga, gledam da me ko ne udari, kad moj cimer vrisnu : “Pazi!!!”. U istom trenutku i ja sam ugledao nesto ispred sebe i po kocnici. Nisam uspio stati na vrijeme, spucah u…

Haj’mo sad s druge strane. Zena, crnkinja, zaradjuje za hljeb tako sto skuplja plasticne flase, odnese ih u obliznji market i ubacuje u masinu koja ih broji, i zauzvrat dobije pare. Krenula ona jednom tako da odvuce flase do marketa. Potrpala ih je prvo u crne vrece, pa onda stavila na kolica. Zatim je obukla svoj crni kaput i krenula…

Mislim da dalje mozete skontati sami. Ako se ko zapita kako to da je nisam vidio, neka obrati paznju na boldirane rijeci. Sreca pa sam je opet vidio na vrijeme, te sam samo kolica udario. Al’, sudeci po njenom vrisku, nije da se i ona nije prepala…

Dobro smo prosliiiiiiiiiii!

P.S. Ovo nisam sanj’o.

P.P.S. Zaboravih reci da je i kisa padala.

Prica mi jednom moj jaran M o razgovoru sa svojim komsijom (inace stariji covjek). Prica im je nekako skrenula na temu o vjeri, o Islamu… Jaran inace praktikuje vjerske objede i zna dosta stvari o tome. Mislim da se cak vracao s dzume kad ga je sreo. I tako u razgovoru, izmedju ostalog, kaze njemu komso: “Pa bolan M, ti si covjek intelektualac, zavrsavas fakultet eto, a vjerujes u Boga!!! Hej, fakultetski obrazovan a vjeruje u Boga! Pa dje to ima?!”

Ne znam sto sam se sad toga sjetio…

Mozda meni ne treba biti cudno da covjek jede, ode od stola i legne spavati, a na stolu ostavio i hljeb i mrve, i prljave tanjire, i one koje nije ispraznio, i kutiju s kajmakom otvorenu, i viljusku prljavu. Mozda ba i ja nisam normalan kad mi se zgadi kad vidim u covjeka na pisacem stolu sest prljavih casa, a on opet uzima cistu casu iz kuhinje i pravi sebi caj. A mozda i jest normalno da je covjeku toliko mrsko kuhati da 5 dana jede samo marmeladu.

Htio sam samo reci da nas ima svakakvih…

P.S. Da se ne zapitate zasto ne pisem ona “romanticna bikova sranja”, kako ih nazva neko u komentaru na prosli post, pisem, pisem. Samo, cita ih samo ona kojoj su namijenjena… Hajd’ uzdravlje!

Jos od ljeta vucem povredu prepona pa se trudim da ne igram taj fudbal. Al’ nema sanse, to je jace od mene. Iako svaki put samo obnavljam povredu, ne mogu sam sebe da ubijedim da malo ohanem. Najvise sto sam izdrzao je nekih mjesec dana, do predprosle subote.

No nije povreda razlog pisanja ovog posta, vec jedan papak. Dolazim ja tako predprosle subote na fudbal. Isto mjesto isti ljudi, jos od prosle godine igram s njima. U medjuvremenu su oni skupljali pare da se plati sala unaprijed za nekoliko mjeseci. I pojavljujem se tako, pozdravljam se s ljudima, kad lik, klasicni papak koji dodje dva put u godini da igra, bez pozdrava, bez icega, gleda u mene i kaze: “Ooo, dos’o si. I platices.”

Nije meni do toga sto su mi ljudi koji su stalno tu rekli da ne trebam placati jer znaju da sam student, da je gadna situacija. Nije mi ni do toga sto ja nisam rekao da necu platiti i sto sam ponio pare da platim iako su mi rekli da ne trebam. Nije mi ni do toga sto on misli da ja nisam dolazio zbog toga sto se treba platiti, a ne zbog povrede. Ni do cega mi nije, al’ do papanluka jest.

Gledam u njega, skinem onu torbu i kazem: “Kol’ko kosta da i tebi platim da ne igras, papak?” Na to on: “Ti frajer je l’?” Tu mu ja pridjem, razbijem mu nos i marsnem ga kuci.

Ma nije ba, salim se. Volim ja sto sam strpljiv covjek, pa sam presutio, a i znate, iz do sada na ovom blogu napisanog, da nisam neko ko bi uradio nesto kao u paragrafu iznad. Al’ sam zato gledao da ne igram u istoj ekipi s papkom, da ih nakantamo momacki, i da mu jos uz to par put kroz noge provucem.

Naravno, povreda se opet vratila, za sedmicu dana malo prosla, da bih je ja prosle subote opet obnovio. Evo sedmicu dana sebi govorim da ovu subotu necu igrati, pa vidjecemo koliko sam uspijesan u ubijedjivanju sebe. A i kako odoljeti da jos koji put papku ocitam lekciju iz fudbala.

Naslov i nije da se o njemu konta. Zna onaj ko treba da zna…

Rano sam poceo zbog tebe plakati i zbog tebe se radovati…

Kad su te sunetili, bjezao sam daleko da ne bih cuo tvoj plac, a i sam sam plakao misleci da to mora da boli. Bilo mi je drago kad su ti skinuli one poveze…

Kad si se onomad zamalo ugusio na “Termama” plakao sam misleci da bih te mogao izgubiti. Kad su rekli da ces biti dobro mojoj sreci nije bilo kraja…

Onda si pao na glavu sa stepenica, i to na beton. Potres mozga i u najboljem slucaju blaze posljedice bilo je ono sto su doktori predvidjali. Prosao si sa potresom mozga i bez posljedica, a ja sam se zahvaljivao Bogu…

Starci su radili, ja sam ti kuci grijao “hapanu”, bacao “tutu”, pazio da sta ne zabrljas. I sam jos beba, bio sam tvoja dadilja i ponosim se time…

Kad si me prosle godine nazvao da te vozim na hitnu jer su ti rasjekli glavu, zurio sam i bio spreman sve ih pregaziti, bez obzira ko je kriv…

Kad si me prije nesto vise od dva mjeseca ispracao za Ameriku zadnje sto si rekao je “Nemoj sta zahaterit’”. A kako bih mogao?! Sretan ti rodjendan brate… Nadam se da makar malo slutis koliko te volim…