Monolozi i Recitacije

Nemam bas puno vremena da razgledam po internetu, ovo malo pokusavam iskoristiti da pronadjem i procitam nesto pametno. U tome mi najvise pomaze blog. Jest da ne mogu sebi priustiti da redovno citam bilo koga (osim ovih nasih blog.gracanica.org), pa kad god otvorim blogger.ba, randomly izaberem nekoliko blogova. Ako imam srece, nadje se i nesto pametno. Danas srece nisam imao, ali sam primijetio nesto drugo. Dok sam, u potrazi za par pametnih rijeci, zurno otvarao jedan za drugim blog i citao zadnje postove, nisam mogao ne primijetiti kako bolesnih postova ima. Ne znam je li to odraz vremena u kojem zivimo, odraz stanja u kojem se nalazi nase drustvo, gluma autora blogova, ili stvarna slika svijesti i podsvijesti ovih ljudi, ali znam da je sve jebeno bolesno. Nakon prvog pogleda na blog, brzo se da zakljuciti starost autora, njegova/njena zrelost i, ne znam kako to da nazovem osim, njihova furka. Ne zabrinjava me toliko depresivnost i stanje bezumlja koje se da primijetiti kod starijih, jer ce oni eventualno to preproditi ili pociniti samoubistvo, koliko me zabrinjava zaokupljenost mladih i nezrelih ljudi stvarima koje u najmanju ruku ne bi trebale biti dio svakodnevnice jednog tinejdzera/tinejdzerke. Hajdi recimo da mogu shvatiti da imaju kojekakve ljubavne probleme, ovo-ono, i sam sam u odredjenom periodu svoga zivota mislio da ljubav postoji, ali ne mogu shvatiti mladu osobu kojoj je tema bloga “Kako napisati dobru oprostajnu poruku prije samoubistva?”.
Pitam se, u kojem se smjeru krece drustvo kome su buducnost mase ljudi kojima zivot zanimljiv jedino ako je ispunjen protestima, demonstracijama, razbijanjem, tucama, psovanjem svega i svacega, opijanjem, drogiranjem, smrcu, depresijom… Znam da se tu jos uvijek da naci par zdravih razuma, i znam da jedan dovoljno dobar coban moze svojom frulom ukrotiti stado, ali bojim se da je malo cobana na ovoliko stado, ili da kazem krdo, jer ovaca odavno nema, ostale su samo divlje svinje…