Monolozi i Recitacije

Nesto mi se pise… Nije iz inata svakojakim bijelosvjetskim kriticarima, vec, naprotiv, da i drugima a i sebi pokusam osvijetliti i razjasniti zasto je sve tako kako jeste. Evo, nisam uspio stici ni do 20-og posta, a jedan od onih univerzalnih kriticara svega i svacega i mene je pronasao. I stvarno, evo gledam na gotovo svakom blogu, forumu ili chatu, uvijek se nadje neko ko je dezurni napadac, kvazikriticar i provokator.
Ali, hvala Bogu, mogu za sebe reci da sam dosta uznapredovao u samokontroli i saburu, pa tako i sada kad nanovo citam sve ove komentare (a ima ih masallah, nisam ni gled’o stare postove), ne zelim da odgovorim onako divljacki, u afektu i istom mjerom, nego pokusavam shvatiti razloge svega ovoga i dati neko racionalno objasnjenje svemu. Fakat ne kontam. Ne zelim da prihvatim da ima ljudi koji ce te napasti i vrijedjati tek onako, bez razloga, jer to bi unistilo i ovo malo pozitivnog u mom stavu prema insanima. Znaci trazim razlog. Ali sta? Da pokusam analizirati:
Jedan od razloga koji se pominje je to sto (u slobodnom prevodu) “masem zastavom koja kaze da sam ja ovo ili ono” (misli se na moje vjerovanje, odnos prema Islamu i vjerskim obredima vjerovatno). Bog mi je svjedok da sam davno odustao od hvalisanja i pokazivanja sebe u nekakvom svjetlu savrsenstva i nepogresivosti. Kada i navodim stvari vezane za ovu temu, navodim ih iz prostog razloga da pokazem da se covjek moze promijeniti, da su Islam i muslimanski vjerski objedi veoma vrijedna i korisna stvar, i da je zivot dosta bolji i laksi ako se covjek, koliko toliko, pridrzava bar osnovnih nacela Islama. Ako bar par ljudi makar nakratko promisli o tome, ja sam svoj cilj ispunio.
Drugo, spominjem moju proslost, dane svega i svacega. Zasto? Jednostavno, da, ponovo, pokazem da se covjek moze promijeniti. Mozda pomalo zelim i sebe da potsjetim kakve sam sve ruzne stvari radio, i da treba moliti za oprost. Jer, ovaj blog sam zapoceo prvenstveno zbog sebe. Dakle, na neki nacin zelim da priznam svoje greske, da zatrazim oprost i od Boga, ali i od ljudi prema kojima sam grijesio, od kojih me neki mozda i citaju.
Trece, moj egoizam. Ni na kraj mi pameti nije da nekome pokazujem kako sam neko i nesto zbog toga sto sam na postdiplomskom studiju vani. Oni koji me poznaju, znaju odakle poticem, iz kakve porodice, kakvog imovinskog stanja, i znaju kako sam zavrsio tu gdje sam sada. To sto pominjem stvari vezano za skolu jednostavno mi pomaze da makar malo istresem iz sebe ogroman stres i pritisak koji na mene vrse i tezina programa koji pohadjam, a i ovisnost nastavka studija o stipendiji, koja pak zavisi od mojih ocjena. O svojoj inteligenciji, pameti i znanju nikada nisam volio diskutovati. Razna i raznovrsna su mjerila ovih pojmova, i, da kazem jedan klise, sve je relativno.
Da zakljucim. Ovo su stvari koje sam primijetio da bi mogle biti razlog zasto se neko nervira citajuci moje postove. Ako postoje jos neke, volio bih da mi se saopste. Email je svima dostupan i vrlo lahko mozemo stupiti u kontakt. Jos jednom ponavljam da znam da nisam Boris Dezulovic kada je pisanje u pitanju, nisam ni “B” od Borisa, ali po Bogu brate, pa ljudi smo, svako ponekad osjeti potrebu da pljune iz sebe sve ono sto se nakupi. To sto je nekom previse zeleno ono sto izadje, ili sto mu se gadi, pa sta cemo, ne moze se svima ugoditi. Nema ja mislim potrebe da se krvimo, pa makar to bilo rijecima. Ljudi smo, grijesimo, znamo kvalitetno zasrati, ali isto tako znamo i oprostiti. I zato, budite mi zdravi i zivi, nemojte kritikovati nikog samo zato da bi kritikovali, i osvrnite se malo, svijet je ba pun pozitivaca…