Monolozi i Recitacije

Bio je April…
Sjecam se onog vojnika JNA, koji je, par mjeseci ranije, za neku televizijsku postaju, dao onaj poznati odgovor na pitanje protiv koga i zasto ratuje. Taj golobradi mladic je rekao: “Koliko ja kuzim, ovi kao hoce da se otcijepljuju, a mi im kao nedamo”. Upravo toliko je i imalo smisla sve sto se dogadjalo. Sjecam se stotina tenkova koji su prolazili putem Tuzla - Doboj, i mladica koji su iz konvoja iskakali, jer nisu htjeti ici u rat, rat koji nije imao smisla. Sjecam se i kad su stotine zena isle pred vojni odsjek, da ne daju da se uzme vojna evidencija, koja bi poslije bila koristena za mobilizaciju. Sjecam se i da je amidza Ibrahim kupio automatsku pusku, da se nadje, ako bude kakvog belaja.
Bio je 26. April. Roditelji su odlucili da brat, mati i ja idemo kod dajdze u Hrvatsku. Meni su rekli da otac ne moze jer treba braniti kucu, i meni je bilo dovoljno. Ali kako ubijediti cetverogodisnjeg brata kome je zivot bez oca i nene bio nezamisliv. Otac ga je nekako ubijedio da ce doci i on za nama, ali nena nije mogla naci pravi razlog. Na njene rijeci da mora ostati, jer nema ko hraniti sarulju, brat je rekao da je priveze za autobus, neka i ona ide s nama.
Prelazak preko mosta Brcko-Gunja nikada necu zaboraviti. Pola mosta je vec bilo sruseno, i prelazilo se pjesice preko nekakvog primitivnog drvenog mosta, sirokog svega metar. Znam da sam mami pokazivao pasos koji je neki jadnik ispustio u onoj guzvi, i koji je polahko odlazio Savom, mozda do Dunava, a odatle mozda i do Crnog Mora. Ako nije mogao covjek, bar ce pasos. Taj most je poslije cetiri dana, na moj rodjendan, u potpunosti srusen, sa tragicnim posljedicama.
U Zagrebu nas je zivjelo desetak, u malom dajdzinom stanu. Pored nas i dajdzine porodice, bila je tu i tetka sa kcerkom. Bila su to gadna vremena, kada su svi samo slusali vijesti, govorili nam da budemo tisi, i kada se sa strepnjom ocekivao dalji razvoj dogadjaja.
Otac nam je jednom dosao, na sedmicu dana. Znam da ga je mati nagovarala da idemo u Holandiju, Njemacku, Dansku, bilo gdje, samo da se ne vraca. Govorila je kako svi odose, kako ju je strah. Otac je samo odmahivao glavom, biti dezerter za njega je bilo nezamislivo. Otac se vratio. Nakon par mjeseci trazio je da se vratimo kuci. Sad znam da mu njegova cast nije dozvoljavala da napusti Bosnu, a da i bez nas nije mogao. Vratili smo se u Decembru 92. Znam da smo iz Zagreba do Gracanice putovali dva dana, da nam je autobus zapao u snijeg, i da sam u putu jeo suhe smokve. Sjecam se i da je neki covjek u torbi imao dva walkie-talkie-a, pa ga u Hercegovini za malo ne ubise, govoreci mu da je spijun.
Sjecam se da su se nedugo zatim “zatvorili putevi” i da sam jeo prohu. Nije bilo hljeba, ni bijelog brasna, a i ono malo sto je stizalo u “humanitarnoj” krali su “oni iz Merhameta”. Djed je jednom zaklao bika, ali niko nije mogao kupiti meso, pa se vrsila robna razmjena; meso za kukuruz, meso za psenicu. Znam i da se svo meso moralo osusiti jer zamrzivaci nisu radili, nije bilo “struje”. Znam i kad nam je bofors raznio gol, koji smo bili skovali gore na rovu. Kazu da je pogodio pravo u raslje. Sjecam se kad su poginuli Musa, Nedzad i Hamdija, i kad su ranjeni Suljo, Eli, moj tecic Nusret…
U nasoj kuci je bila vojska. Spavali su na podu poredani kao sardine, i smrdile su im noge. Otac je bio komandir voda i nije mi dao da mu cistim pusku, iako su mi svi ostali vojnici davali cak i dva-tri metka, ako im ocistim. Ja i jarani smo nosili hranu na PAM, u “manjerkama” (tako smo mi ih mi zvali, mada i sada ne znam kako se pravilno kaze). Jednom su Oki i meni u “stabu” dali bijeli hljeb, zato sto stalno nosimo hranu, ali smo, na nasu zalost, poslije otkrili da i nije bio sasvim bijeli. Sa brasnom su mijesali krompir, jeftiniji sastojak, da bi zalihe duze trajale.
Znam da sam tada citao neku enciklopediju, i to pod svijecom, “struje” nije bilo, a vani nismo mogli jer su bila granatiranja. Znam i da sam zelio da imam lego kockice koje sam vidio u Zagrebu, kod komsije Krese, i da sam se pitao sta rade moji vrsnjaci u svijetu. Pitao sam se sta bi oni najvise voljeli, koja je bila njihova najveca zelja. Trudio sam se da i ja zelim nesto, a samo mi je jedna stvar padala na pamet; da rat stane.
Imao sam 9 godina… Tako je poceo rat na mom otoku…