Sreca…
…je valjda nesto sto treba dijeliti s drugima. A i da nije, ja ne mogu otrpiti.
Dolazim tako danas kuci, nakon trosatnog ispita iz mikroekonomije, koji je btw bio “katastrofican”, kad na stolu me ceka par stvari. Neko je pokupio postu i stavio mi je u sobu (ne zakljucavam). Prva stvar, neke promotivne novine od obliznjeg marketa, bacam u kantu za smece. Druga stvar, Dell-ov katalog, ostavljam na policu, mozda poslije pogledam. Treca stvar, posta od banke, izvjestaj bankovnog racuna, i to na policu. Kad, velika zuta koverta. Pogledam ime posiljaoca i odmah srce k’o bundeva, a lupa li lupa. “Ipak je poslala”, mislim u sebi. Otvaram… Prvo vidim cokoladu, “Dorina”. Smijem se, ima posebno znacenje, ali to je vec druga prica. Onda slika Marilyn Monroe. Ne, cekaj, nije slika, neka cestitka sa njenim likom. Otvaram, kad pocinje, Marilyn pjeva: “Happy birthday, happy birthday, happy birthday to you, pupubidu”. Veliki veliki osmijeh i oci napunjene suzama. Sta je na cestitci pisalo, nije vazno. Ustvari vazno je, ali to cu ostaviti samo za sebe. I onda uzimam tri velika lista papira. Nikada me nista nije tako obradovalo kao tih sest strana teksta, namijenjenih samo meni…
Nisu vazni ni ispiti, nije vazno nista. U trenucima dok sam citao smijao sam se i plakao, istovremeno. Cimer koji me vidio, poslije me za vecerom pitao “Je li ti ono mati poslala”. “Nije”, rekoh “tetka je.” Tada sam se vec mogao saliti. Poslije sam zazalio sto mu nisam rekao istinu jer mi se poceo zaliti kako su kod njih (Turaka) rodbinski odnosi dosta drugaciji. “Jedino sto mi pruzaju jesu njihove ruke, da ih ljubim”, bile su njegove rijeci. Iako sam ga pomalo zalio, ja sam u mislima bio na nekom drugom nebu, daleko od njega, daleko od svih ovozemaljskih poblema i briga. Nisam pomisljao ni na dva ispita koja imam sljedece sedmice, nisam zalio ni onaj danasnji. U mojim mislima bila je samo ona, posiljalac najljepseg pisma koje sam ikada dobio…
Dodaj komentar