Monolozi i Recitacije

4.48. am, jos malo pa ce izlazak sunca. Dok sav komsiluk spava, sjedim na terasi i cekam tu nebesku loptu da se pojavi. Ej moje komsije, koliko puta ste se probudili da vidite izlazak sunca? Niste nikada! Pa naravno, i mene da vidite ovako, rekli biste da sam lud.

Ne znam sto me to privlaci njeno pojavljivanje iznad one gore sume kojoj ne znam ime, ali sam uvijek preferirao pogled na tu zvijezdu u odnosu na spavanje. I dok se drugima oduzima dah na samu pomen zalaska sunca ne nekoj morskoj obali, meni je izlazak uvijek bio mnogo drazi. Nekako mi dodje kao da vise volim smrt nego radjanje, da je suprotno.

No dobro, cugnem malo fante. Otkuda fanta kad vec par godina ne pijem gazirane sokove? Sta ces, moralo se, gusti se popili, nadjoh samo fantu, a izlazak sunca ne smije proci “nezaljeven”.

Maloprije mi ona koza sa 1204, glasom neke callgirl, rece da imam 4 feninga na racunu. Eto sto ti je kapitalizam, ne moze zaljubljen covjek ni poruku poslati dok gleda izlazak sunca. Al’ ne marim, sjetih se da kod oca uvijek ima kredita. Pisem: “Pozelio sam te, samo da znas…”

A evo i doticne zvijezde ovog jutra, u pravom smislu te rijeci. Prvo poneka zraka izabere par velikih stabala na horizontu i osvijetli ih kao reflektori glumce na brodvejskim daskama. A onda se pojavljuje i sam Zvjezdan. Polahko, kao da se stidi ovog svijeta i svega sto ce izaci na vidjelo zahvaljujuci njegovoj svjetlosti, izranja iz svog zaklona i lagano pokazuje sav svoj sjaj. Ne zamjeram mu sto je tako spor i stidan, i mene je pocesto sramota svega sto me okruzuje. Sinoc u nekom filmu zapazih jednu dobru. Kaze “u ovakvom drustvu, ko ostane normalan, taj nije normalan”.

Evo prvi ja nisam normalan. Kad se tome doda jos i da sam zaljubljen, dobijes pravu kasu osjecanja, i covjeka koji moze pisati ovakve postove dok vas svijet spava. Al’ nije ni to vazno, sve dok me prihvatas ovakvog kakav sam, nenormalnog i ludog. A lud jesam, za tobom, jesam Boga mi…