Monolozi i Recitacije

Bilo je lijepo vrijeme…

Toga jutra stigla je iz Beca, javila se i legla da se odmori. Za popodne tog dana dogovorili smo nas prvi susret. Mjeseci komuniciranja internetom, fotografije, razgovori o svakoj sicusnoj pori nasih zivota, nista nije moglo pomoci da usporim disanje i zaustavim drhtanje nogu dok sam vozio prema njenoj kuci. Sta reci? Sta kazati u trenutku kad je vidim? Do sada se nisam ustrucavao reci joj sve sto osjecam, ali internet je internet, a uzivo je uzivo.

Konacno se ukazala i ta zuta kuca, moja konacna destinacija. A onda, pred kucom, ona… O Boze, pa ja nju znam. Znam je iz svih svojih snova, znam je iz svih svojih nadanja. “Pa to je ona” govorio sam sebi iznova i iznova dok sam parkirao auto, a ona se smijesila gledajuci me. To je bila ona, prepoznao bih je medju milionima… Ljepsa od Helene i Afrodite zajedno, sjajnija od najsjajnije zvijezde neba…

“To je ona” jos jednom sam sebi rekao dok sam drhteci izlazio iz auta. Smijala se. U tom trenutku sjetio sam se dogovora o zagrljaju kada se prvi put vidimo. Pogledavsi je u oci progovorio sam: “Smijes li me zagrliti?”. Smjela je. Jos i danas, kad zazmirim, osjetim taj zagrljaj…

Od tog trenutka, svaka minuta, svaka sekunda provedena s njom je… Ne, to ne znam opisati…

Ne znam opisati ni kako zivi u meni, obitava u mislima vise nego ja sam. Ne mogu opisati ni beskonacnu zelju da je ucinim najsretnijom na svijetu. Ne mogu opisati zasto bih za nju i zivot dao. Ne znam kako, ne znam otkuda. Znam samo da svim ljudima zelim da dozive ovo…