Monolozi i Recitacije

“Ma to uopste nije tesko.”, govorio sam sebi, “Zasto bi bilo, pa to su samo rijeci. Ima ih svega stotinjak hiljada, samo ih treba znati posloziti.” Pa da, ne bi trebalo da je tesko. “Samo se trebas zamisliti, nagnuti nad papir i ortogonalnom projekcijom pretvoriti svoje misli u tragove mastila na papiru.” Tako vec mjesecima ohrabrujem sebe da moci cu ti iskazati vrtloge osjecanja koji se svjetlosnom brzinom gomilaju u mom srcu. Ne nije lahko. Postoje neke nedohvatljive misaone visine koje nijedna semanticka kupola pokriti ne moze. Postoje vrhovi na kojima jos niko nije zabio svoju zastavu i ovjekovjecio taj trenutak nekom vremenom izblijedjelom fotografijom. Eto, na tim se visinama igraju dva moja druga, moje srce i moj um, kad god ti pokusam oslikati pejzaze moje duse. I nikako da uzmem pravi kist, nikako da zamijesim prave boje. Jeste, jos uvijek je onih par rijeci, koje svim smrtnicima ljubav znace, maksimum moje dovitiljivosti. Jeste, ipak je tesko… Ne znam ti reci koliko te volim…