Monolozi i Recitacije

Jos od ljeta vucem povredu prepona pa se trudim da ne igram taj fudbal. Al’ nema sanse, to je jace od mene. Iako svaki put samo obnavljam povredu, ne mogu sam sebe da ubijedim da malo ohanem. Najvise sto sam izdrzao je nekih mjesec dana, do predprosle subote.

No nije povreda razlog pisanja ovog posta, vec jedan papak. Dolazim ja tako predprosle subote na fudbal. Isto mjesto isti ljudi, jos od prosle godine igram s njima. U medjuvremenu su oni skupljali pare da se plati sala unaprijed za nekoliko mjeseci. I pojavljujem se tako, pozdravljam se s ljudima, kad lik, klasicni papak koji dodje dva put u godini da igra, bez pozdrava, bez icega, gleda u mene i kaze: “Ooo, dos’o si. I platices.”

Nije meni do toga sto su mi ljudi koji su stalno tu rekli da ne trebam placati jer znaju da sam student, da je gadna situacija. Nije mi ni do toga sto ja nisam rekao da necu platiti i sto sam ponio pare da platim iako su mi rekli da ne trebam. Nije mi ni do toga sto on misli da ja nisam dolazio zbog toga sto se treba platiti, a ne zbog povrede. Ni do cega mi nije, al’ do papanluka jest.

Gledam u njega, skinem onu torbu i kazem: “Kol’ko kosta da i tebi platim da ne igras, papak?” Na to on: “Ti frajer je l’?” Tu mu ja pridjem, razbijem mu nos i marsnem ga kuci.

Ma nije ba, salim se. Volim ja sto sam strpljiv covjek, pa sam presutio, a i znate, iz do sada na ovom blogu napisanog, da nisam neko ko bi uradio nesto kao u paragrafu iznad. Al’ sam zato gledao da ne igram u istoj ekipi s papkom, da ih nakantamo momacki, i da mu jos uz to par put kroz noge provucem.

Naravno, povreda se opet vratila, za sedmicu dana malo prosla, da bih je ja prosle subote opet obnovio. Evo sedmicu dana sebi govorim da ovu subotu necu igrati, pa vidjecemo koliko sam uspijesan u ubijedjivanju sebe. A i kako odoljeti da jos koji put papku ocitam lekciju iz fudbala.