Ne volim zimu, pogotovo onu 92./93.
Pusi se iz cajnika na el. stednjaku pored mene. Pada snijeg. Gledam kroz prozor kako se pahulje takmice u tome koja ce kasnije dodirnuti tlo. Sve se nesto neckaju, lelujaju lijevo-desno, dok ne dodje ono neizbjezno - utapanje u moru drugih, sasvim obicnih. Jedan dio moje paznje odnosi razgovor koji vode cimeri. U kuhinji smo, pijemo caj. Tema razgovora je rat. Dva Turcina i Kazahstanac pricaju o strahotama rata. Pricaju o Iraku, o Afganistanu, o Darfuru. Kao one pahulje, i oni se takmice, ali u tome ko ce vise reci o ratu, ko vise zna kako zaista rat izgleda. Iako se slazu da je rat strasan, otvoreno izjavljuju da Turska treba da udje u sjeverni Irak, sto bi znacilo jos jedan rat.
Kada im je vec ponestalo prica, anegdota i opisa svega sto rat cini, i kada su me uspjeli u potpunosti odvojiti od mojih pahulja krenuse da ustanu, ostavljajuci na stolu mrve hljeba kojeg su malo prije jeli. “Drugovi”, rekoh, “vidite li ove silne mrve hljeba sto ih ostavljate i odoste se izlezavati u svojim krevetima?”, a oni me tek tada primijetise. Toliko ih je bio obuzeo njihov zivi razgovor. “Vidimo”, rekose i postidjeni pocese da ciste uz razne glupe izgovore koje sam morao prekinuti: “U ratu sam mjesecima molio Allaha da opet u ustima osjetim okus “pravog” hljeba… I nemate vi pojma sta je rat!”.
Usljedila su duboka izvinjenja, a ja vec nista nisam cuo. Jedna se zalutala pahulja upravo bila zalijepila za prozor, posmatrala me, i polahko nestajala, ubijana toplotom nase kuhinje. Ipak, znao sam da umire ponosno, uspjevsi se ne utopiti u moru drugih, obicnih…
Iz cajnika se jos uvijek pusilo…
Komentari
Komentar od fruit
Datum: Decembar 7, 2007, 3:09 am
Lijepo napisano…sutra ako ima negdje ,kupi im kakav hljeb od kukuruznog brašna … i smotaj cigaru od orahova lišća,da malo vide kako je…
Komentar od damir
Datum: Decembar 7, 2007, 3:14 am
Ma i ja sam kont’o. Jos kad bih mog’o naci drvene sanke, i vrecu kukuruza (hibrida, ono malo bijelog se bilo pojelo) pa da po snijegu vuku u mlin onaj kod dzamije u Lohinji sto si ga negdje pomenuo. Ja miline praznih se sanki vratiti… Al’ ima tu nesto cudno, meni drago sto sam to prozivio…
Komentar od senad
Datum: Decembar 7, 2007, 3:46 am
Ja prohu poslije rata više nikada nisam probao.
Komentar od azrail
Datum: Decembar 7, 2007, 4:25 am
Proha je predobra, u malim količinama normalno, posebno uz pastrmku i bijelo vino 
Komentar od liliumb
Datum: Decembar 7, 2007, 4:42 am
nista proha, nista crni hljeb… ne moze dzaba je… nemaju Turci pojma sta je rat. kad bi ovdje izbio rat jedni bi ziginul od panike a drugi od one stare dobre “nece nama nista bit” …
Komentar od Herceg
Datum: Decembar 7, 2007, 3:04 pm
Odličan post!
Komentar od Fikret
Datum: Decembar 7, 2007, 5:57 pm
Fino napisano…
Ja prohu begenishem pravo i pocesto trazim od hanume da se nadje na stolu…mlijeko i proha drazi su mi od mnogih mesnatih specijaliteta…
Nek si him ocito bukvicu …sta znaju djeca sta je rat…ja to cesto govorim ovim amerima ,da ako dodje a hoce kad tad do gradjanskog rata ovdje pola ce ih skapati od gladi a pola pocrkati od straha,jer nece biti hamburgera…
Komentar od sjano
Datum: Decembar 9, 2007, 10:51 pm
Dobro je Damire da se jos sjecas te prelijepe prohe iz ratnih dana i nemoj je nikad zaboraviti ne zbog lijepog ukusa nego zbog ponosa sto si tad bio tu. Neka prohe dobra je iona kad zatreba a nezatrebala nam ako bogda nikad vise. Ali sve jedno i ona je zasluzila NAJZLATNIJEG LJILJANA cao Sjano
Dodaj komentar