Monolozi i Recitacije

Da, rekoh, ugrabim koju fotku dok ga nije snijeg pokrio - Genesee Valley Park. Na linku sa strane su sve fotografije, a izdvojio bih:

A ove gradjevine koje se vide iz parka su University of Rochester

Od posljednih dvanaest Bajrama, osam sam proveo daleko od kuce. Daleko od mamine baklave, daleko od Bajram namaza s djedom, s ocem, s bratom, s prijateljima, s komsijama, daleko od onog povratka kuci iz dzamije, cestitanja Bajrama, daleko od prve jutarnje bajramske kafe kod djeda i nene, daleko od bajramskih posjeta rodbini, daleko…

No dobro, kad moze osam, sto ne bi mog’o i ovaj deveti, pa i onaj sljedeci, deseti, na koji cu zakasniti tri dana. Moze sve, sve je moguce, sve osim zaustaviti suzu kad danas Nedzad Salkovic zapjeva:

Majka sina budila
u sabah probudila
ustaj sine sabah je
ustaj sine bajram je

Hajde sine ustani
lijepo mi se obuci
bajram namaz klanjaj ti
mezare zijareti
bajram namaz klanjaj ti
mezare obidji

Bajram Serif Mubarek Olsun

Odrastao sam uz price o Divljem Zapadu. Prva knjiga koju je otac za mene posudio iz gradske biblioteke zvala se “Buffalo Bill i Risovo Oko”. Divio sam se nacinu na koji su zivjeli Indijanci. Kauboje nisam volio, osim ako su bili dobri prijatelji s Indijancima (Buffalo Bill, Old Sutherland). Zamisljao sam sve prerije, indijanska sela, vigvame, bizone, tomahavke, lukove i strijele, lule mira, a nesto kasnije i pokoju skvo ;). U djedovom dvoristu, odmah pored cesme, bila je jedna breza stara. Cesto sam se penjao na nju oponasajuci pokrete Winnetou-a. Jedno vrijeme sam cak bojkotovao i normalno trcanje, prakticirao sam ono Winnetou-ovo (jedan kraci korak pa jedan skok, kraci korak, skok…). Prvi luk, iako djelo ocevih ruku, poceo sam koristiti vrlo rano, a oduvijek sam imao zelju da sam napravim pravi tomahavk. Svoj tamniji ten u masti sam volio pripisivati genima nekog mog pretka Indijanca. Bilo je lijepo sanjati.

Neki dan s jednim ovdasnjim Bosancem krenem u indijanski rezervat nedaleko od Rochestera. Naime, u indijanskim rezervatima nema poreza, pa su stvari dosta jeftinije nego van njih. Ovaj Bosanac redovno tamo ide po cigare (duplo jeftinije), a cim sam cuo rijec Indijanac, nisam mogao odoljeti iskusenju. Ako nista, pomislih, konacno cu posjedovati pravi tomakavk.
I vidi cuda, prerije, sume, potoci, sve je kao iz onih mojih knjiga. Ali samo to. Bizona vec odavno nema, iako mi nije bilo tesko zamisliti ogromna krda kako jure prelijepim prostranstvima. Vigvama, kazu, ima jos u ponekim zabacenim dijelovima (ja ih nisam vidio). Tu su uglavnom neke ruzne kucice, ili kamp prikolice, Indijanci kratko osisani, u farmerkama i duksericama. Nema onog duha, one hrabrosti, onog ponosa zbog kojeg sam jako zalio sto nisam rodjen kao Indijanac. Nakon prebiranja po kojekakvim “suvenirima”, za koje bi i slijepac prepoznao da su fabricki, i konstatacije da tomahavka necu naci, uzeh nekakav “bad dreams catcher” (par peruski ispleteno oko parceta krzna) od dolar i po, cisto da se ne vracam praznih ruku

Da li je kriv bijeli covjek? Da li su krivi sami Indijanci? To sad vise i nije vazno. Znam samo da bi se Winnetou postidio sto je Indijanac da vidi ovo sada. Pozelio bi da ga Manitu iste sekunde uzme sebi u vjecna lovista…

Haugh!

24. Decembar 2007, 2.40 pm, Rochester - Washington

24. Decembar 2007, 9.57 pm, Washington - Frankfurt

25. Decembar 2007, 12.40 pm, Frankfurt - Zagreb

25. Decembar 2007, 2.05 pm, dolazak u Zagreb, ako Bog da

Samo da brzo prodje…

…79, 78, 77, 76, 75, 74, 73, 72, 71, 70, 69, 68, 67, 66, 65, 64, 63, 62, 61, 60, 59, 58, 57, 56, 55, 54, 53, 52, 51, 50, 49, 48, 47, 46, 45, 44, 43, 42, 41, 40, 39, 38, 37, 36, 35, 34, 33, 32, 31, 30, 29, 28, 27, 26, 25, 24, 23, 22, 21, 20, 19, 18, 17, 16, 15, 14, 13, 12, 11, 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1, 0.

Sad ce to proci… Sta je 80 dana cekanja u poredjenju sa samo jednom sekundom provedenom s tobom…

Ubise me ove “single-peaked preferences”, a sutra me ceka kamen. Sve se, kazu, desava s razlogom, pa je valjda tako i sa mnom…

Cudne su petrolejke koje osvjetljavaju drumove zivotne, cudni su i sami drumovi. Ne zna insan sta ga na kojem drumu ceka, pa sve onako nasumice, na svakoj raskrsnici, po nekoj samo njemu poznatoj brojalici, izabire put, glumeci da poznaje sve mape vasione. A u dusi strah od kojeg se drhti, bojazan od puteva pogresnih. Neka insanu, ohani! Hica nikome dobra nije donijela…

Volio bih da imam gusto ispletenu mrezu za misli, pa da mi nijedna ne pobjegne dok lovim u dubinama uma. Tada bi se mozda i moglo reci nesto povezano. Ovako, temu i ideju ni sam pisac ne zna…

Evo ga video iz kamenoloma. Podesio sam se bas kad su minirali jedan zid.

A evo i par fotki

…cisto da budete informisani.

Cifra koju ove godine dobijam kao mjesecnu stipendiju je nedovoljna da mi pokrije troskove. Zato radim. A ovdje se najvise para moze zaraditi na najtezim poslovima. Radim s nasim covjekom koji radi sve i svasta. Uglavnom su to driveway-i i kameni zidovi. Danas sam bio u kamenolomu, skupljao sam kamen. Sutra budem fotografirao, da vidite kako to izgleda. Amerika je gadna zemlja…

U turskoj dzamiji gdje idem na teraviju neku noc su donijeli poslanikovu a.s. bradu, valjda par dlacica iz nje. Turci (a i vecina Bosanaca) su se iznenadili kad sam poslije namaza krenuo prema vratima ne zeleci to da gledam, dok je 99% ljudi ostalo da se duhovno uzdigne svecanim pogledom na dlake stare hiljadu i po godina. Ne kontam…

Bio sam na iftaru kod jedne bosanske porodice. Jeo sam sarmu, punjene paprike, burek, sirnicu, baklavu, i kompot. Ah miline…

Kupio sam kartu za 24. Decembar. Nakon 5 Novogodisnjih noci provedenih na raznoraznim geografskim sirinama i duzinama ponovo cu kuci docekati promjenu one zadnje cifre u datumu.

Naravno da je volim, svakom sekundom sve vise…

“Ma to uopste nije tesko.”, govorio sam sebi, “Zasto bi bilo, pa to su samo rijeci. Ima ih svega stotinjak hiljada, samo ih treba znati posloziti.” Pa da, ne bi trebalo da je tesko. “Samo se trebas zamisliti, nagnuti nad papir i ortogonalnom projekcijom pretvoriti svoje misli u tragove mastila na papiru.” Tako vec mjesecima ohrabrujem sebe da moci cu ti iskazati vrtloge osjecanja koji se svjetlosnom brzinom gomilaju u mom srcu. Ne nije lahko. Postoje neke nedohvatljive misaone visine koje nijedna semanticka kupola pokriti ne moze. Postoje vrhovi na kojima jos niko nije zabio svoju zastavu i ovjekovjecio taj trenutak nekom vremenom izblijedjelom fotografijom. Eto, na tim se visinama igraju dva moja druga, moje srce i moj um, kad god ti pokusam oslikati pejzaze moje duse. I nikako da uzmem pravi kist, nikako da zamijesim prave boje. Jeste, jos uvijek je onih par rijeci, koje svim smrtnicima ljubav znace, maksimum moje dovitiljivosti. Jeste, ipak je tesko… Ne znam ti reci koliko te volim…

Znam, nijedan vjetar u ledja ne traje vjecno. Uvijek tu neki zalutali djavolak, onako, cisto iz dosade, reklo bi se nehoticno, da niko ne vidi, vrhom repa, zakrene putokaze zivotne. Naletjecemo vjerovatno i mi na jednog takvog, razbarusenog, krvavih ociju, kao u kurjaka dok preza svoju sljedecu zrtvu. I dok nam bude pokusavao zamesti, u nanosima nevolja, od Boga za nas ugazene prtine srece, uzecu te u narucje i, prkoseci zloj sudbini, nositi u krajeve tople. I najvece mecave zla nece me natjerati da ustuknem nazad, ni koraka… Za tebe i mene nazad vise ne postoji…

Ne sreco moja, nije ovo poziv u pomoc. Ovo ti samo, dok se utapam u dubinama uma, pokusavam kaz’ti da mi falis, i da voljecu te vjecno, vise od svega, svakim danom sve vise…

Bilo je lijepo vrijeme…

Toga jutra stigla je iz Beca, javila se i legla da se odmori. Za popodne tog dana dogovorili smo nas prvi susret. Mjeseci komuniciranja internetom, fotografije, razgovori o svakoj sicusnoj pori nasih zivota, nista nije moglo pomoci da usporim disanje i zaustavim drhtanje nogu dok sam vozio prema njenoj kuci. Sta reci? Sta kazati u trenutku kad je vidim? Do sada se nisam ustrucavao reci joj sve sto osjecam, ali internet je internet, a uzivo je uzivo.

Konacno se ukazala i ta zuta kuca, moja konacna destinacija. A onda, pred kucom, ona… O Boze, pa ja nju znam. Znam je iz svih svojih snova, znam je iz svih svojih nadanja. “Pa to je ona” govorio sam sebi iznova i iznova dok sam parkirao auto, a ona se smijesila gledajuci me. To je bila ona, prepoznao bih je medju milionima… Ljepsa od Helene i Afrodite zajedno, sjajnija od najsjajnije zvijezde neba…

“To je ona” jos jednom sam sebi rekao dok sam drhteci izlazio iz auta. Smijala se. U tom trenutku sjetio sam se dogovora o zagrljaju kada se prvi put vidimo. Pogledavsi je u oci progovorio sam: “Smijes li me zagrliti?”. Smjela je. Jos i danas, kad zazmirim, osjetim taj zagrljaj…

Od tog trenutka, svaka minuta, svaka sekunda provedena s njom je… Ne, to ne znam opisati…

Ne znam opisati ni kako zivi u meni, obitava u mislima vise nego ja sam. Ne mogu opisati ni beskonacnu zelju da je ucinim najsretnijom na svijetu. Ne mogu opisati zasto bih za nju i zivot dao. Ne znam kako, ne znam otkuda. Znam samo da svim ljudima zelim da dozive ovo…